top of page

„U Jasenovac s njima treba!“, „Ko' je to dozvolil?“, „Bravo ljudi, ovo je odlično!“ neki su od komentara koji su pratili prvo izdanje festivala Zagreb, volim te!. Policija i građani našli su se na dvije gotovo suprotstavljene strane: policija se po nužnosti odaziva na pozive građana, a oni sami stiješnjeni su između čekića i nakovnja vlastite moralnosti. Izvođači su prekinuti u performansu na iznimno ljubazan način, te se glas o ljubaznosti zagrebačke policije koja ima 35-godišnje iskustvo u susretima s nagim izvođačima performansa (počevši od Gotovčeva performansa Zagreb, volim te! iz 1981.)  proširio širom Europe. Građani su ostali na svojim dilemama. Od prije 35 godina.

 

Drugo izdanje donosi dvoje umjetnika s različitih strana svijeta, iz vrlo konzervativnih država, no kako to i najčešće biva, istovremeno i vrlo nadahnjujućih sredina za poseban oblik komentara ili protesta kroz performans kao medij. Marija AA, Seviljanka, sumještanka slikara Diega Velázqueza kroz svoj rad koji korijene ima u Velázquezovoj slici Venera iz Rokebyja propituje samu srž udivljenja koje imamo naspram nagosti i gotovo stožernih slika zapadne civilizacije. Snaga kojom progovara stvarno žensko tijelo u urbanom kontekstu koje uz ogledalo pokušava oživjeti u oku promatrača čuveni Velázquezov rad otvara niz pitanja koja mogu i ne moraju izbiti na površinu. Posebnost samoga konteksta otvorenog prostora i estetskog udara koji nagost ima prvo na površinu reakcije izvlači moralne pretpostavke, a tek onda zadire u estetsko sjećanje promatrača. Nagost kao odabrana forma izraza iz toga je razloga teško savladiva promatraču jer zahtijeva izravnu borbu s vlastitim moralnim i estetskim sudovima kako bi se došlo do pokušaja tumačenja živog umjetničkog djela.

 

Lan Hungh pak dolazi s Tajvana ali snažno je nadahnut kulturom zapadnog kruga. Ishodište za svoj rad nalazi u ikoničkim slikama Diogena, filozofa koji je živio u bačvi, osobe kojoj treba minimum kako bi bila slobodna i koja jedino s takve pozicije može progovarati istinu oko sebe. Radikalno lišavanje svega, odabir bačve kao mjesta življenja, te nagost kao imperativ samo su zgusnuta metafora prikaza i istovremeno ironija svega onoga što po zakonima tržišta tjera, navodno, kotač razvoja naprijed. Hungh se vraća iskonu, minimalizmu u fizičkom i estetskom smislu. Oslanjajući se na Diogena pokušava ukazati kako je ideja zbjega u neimanje također jedna od jakih slika kroz koje može progovoriti naša potrošačka svijest opsjednuta gomilanjem i napretkom.

 

Ovogodišnje izdanje tako nudi performanse s osloncem tj. sam koncept rada ima nadahnuće u nečem što mnogi od nas nose u sebi ili jednostavno poznaju kao važne premise estetskog ili egzistencijalnog koda. Životni je to hodogram po kojem s manje ili više uspjeha ravnamo svoje stavove ili donosimo sudove. Plima opsjednutosti posjedovanjem i sakupljanjem u svojoj suprotnosti – bačvi i nagosti ili vlastitom odrazu u ogledalu, svjedoku našeg svakodnevnog truljenja. Trebamo li biti svjesni sebe u jednoj autorefleksiji u ogledalu i prihvatiti sebe kao fizički objekt koji stari i raspada se, ili odabrati jasnu i sveprisutnu svjesnost o neimanju i nevezivanju uz materijalno kao niti vodilji u životu, ostaje na nama samima da odgovorimo. Oni su svoje rekli. 

 

                                                                                        Emil Matešić

Zagreb, volim te!

2. festival tijela u gradu

19 / 9 / 2015

  • Black Facebook Icon
bottom of page